Redovitim praćenjem zakonskih propisa koji stupaju na snagu, a poglavito onih koji su vezani uz obavljanje policijskih poslova i primjenu policijskih ovlasti, uočeno je da je u srpnju 2014. godine potiho i bez najave stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o prijemu i postupanju s uhićenikom i pritvorenikom te o evidenciji pritvorenika u pritvorskoj policijskoj jedinici (NN br. 78/14 od 27. lipnja 2014. godine).
I to, na žalost, nije ništa neuobičajeno u našem Ministarstvu, obzirom se većina pravilnika i drugih propisa donosi na sličan način tj. o bitnim pitanjima se uopće ne konzultira struka, ne uzimaju se u obzir iskustva postupanja po ranijem propisu niti se traži mišljenje neposrednih izvršitelja. Stoga, kao sindikat struke, moramo ukazati na određene nelogičnosti, nedorečenosti i probleme koji se u praksi javljaju nakon izmjena i dopuna ovog Pravilnika.
U čl. 2. st. 1. t. 13. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima propisao je da je pritvorska jedinica poseban prostor u kojem boravi uhićena osoba i osoba protiv koje je određen pritvor, dok je novim izmjenama čl. 53. ovog Pravilnika propisano da se pritvorska jedinica sastoji od prostorija u kojoj se zaprima uhićenik, prostorija u koju se smješta uhićenik i pritvorenik, prostorija u kojoj se obavlja pregled i pretraga uhićenika i pritvorenika, prostorija u kojoj se obavljaju razgovori uhićenika i pritvorenika s braniteljem te prostorija u kojoj uhićenik i pritvorenik obavljaju osobnu higijenu, a kod boravka dužeg od 24 sata uhićeniku i pritvoreniku se mora omogućit i boravak na primjerenom prostoru na svježem zraku.
Uzimajući u obzir navedene kriterije, opravdano zaključujemo da u našem Ministarstvu ne postoji niti jedna pritvorska policijska jedinica, već se u tu svrhu koriste neadekvatne i prenamijenjene prostorije koje ni približno ne odgovaraju propisanom standardu.
Kada se uz to uzmu u obzir i dodatni visoki tehnički i sanitarni standardi opremanja pritvorske policijske jedinice koji se navode u izmijenjenom čl. 53. Pravilnika, ne možemo se ne zapitati zašto Ministarstvo, ako već preuzima i prihvaća određene obveze, ne osigurava provedbu istih u praksi i tko za to snosi odgovornost. S tim u svezi, jedini rezultat ovakvih izmjena i dopuna Pravilnika, kako sada izgleda, biti će brojne tužbe uhićenika i pritvorenika zbog kršenja ljudskih prava jer su bili smješteni u neadekvatnim i prenapučenim prostorima koji ni približno ne zadovoljavaju propisane standarde pritvorske policijske jedinice.
Osim toga, budući u Ministarstvu po ustroju ne postoji niti jedna famozna pritvorska policijska jedinica, postavljamo pitanje tko točno i sa kakvim rješenjima o radnom mjestu obavlja poslove opisane u čl. 36. Pravilnika (unutarnje osiguranje pritvorske jedinice, vanjsko osiguranje pritvorske jedinice, dežurstvo i ostalo).
Nadalje, izmjenama i dopunama čl. 25. Pravilnika propisano je da se pritvoreniku osiguravaju najmanje tri obroka dnevno, od kojih jedan “mora biti puni obrok”, dok je ostala nepromijenjena odredba da “bolesni pritvorenici dobivaju hranu čiju kaloričnu vrijednost i sastav određuje liječnik”. Prema našim saznanjima, propisi vezani za prehranu, pogotovo puni obrok i prehrana bolesnika, ne provode se u praksi, za što je odgovorno isključivo Ministarstvo jer je donijelo propis, a da istovremeno nije omogućilo policijskim službenicima provedbu istog. Nedoumice izaziva i pojam “puni obrok” jer u čl. 25. Pravilnika nije precizirano od čega se točno sastoji, odnosno da li je u to uključeno predjelo, glavno jelo, prilog, desert i piće ili samo dio toga.
Na kraju, najviše nas je iznenadila činjenica da je izmjenama i dopunama izbrisan stavak 3. u članku 47. Pravilnika, a kojim je bilo propisano da prilikom preprate pritvorenik mora biti vezan sredstvima za vezivanje i da se o primjeni sredstva za vezivanje ne podnosi pisano izvješće. S obzirom na konkretna saznanja kojima raspolažemo, postavljamo pitanje da li je zbog mogućeg POGODOVANJA POJEDINCIMA sada narušen cjelokupni sustav postupanja, koji dodatno traži vremenski i ljudski i materijalni trošak oko opravdavanja sredstava prisile – sredstava za vezivanje, budući je korištenje istog sredstva prisile sada regulirano Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima te Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika, a ne više i predmetnim Pravilnikom.
Iako je u čl. 152. st. 3. Pravilnika o načinu policijskog postupanja propisano da se pisano izvješće i cjelokupan postupak pravdanja uporabe prisile iz stavka 1. istog članka neće zasebno podnositi u situacijama kada je uporabljeno samo sredstvo za vezivanje, nizom uputa od strane policijskih uprava ipak je potreban kompletan postupak pravdanja pa se pitamo da li je zbog pojedinaca koji su procesuirani bilo potrebno ovako “riješiti” problem.
Mišljenja smo da je članak 47. Pravilnika trebalo samo dopuniti s novim stavkom kojim bi bilo propisano da policijski službenik neće vezati maloljetnu osobu, trudnicu u vidljivom stanju trudnoće, stariju i vidljivo bolesnu ili nemoćnu osobu i teškog invalida, osim ako takva osoba izravno ugrožava život policijskog službenika, život druge osobe ili vlastiti život, na koji način bi ove odredbe Pravilnika bile usklađene sa člankom 133. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika.
Dakle, ovo je kako smo naveli i u našem proglasu prilikom osnivanja, samo nastavak višegodišnje devastacije policije kako u organizacijskom, tako i u profesionalnom smislu, te nastavak srozavanja ugleda policije u cjelini, čime se kod policijskih službenika stvara osjećaj gorčine, nesigurnosti i straha prilikom postupanja jer se policajca dovelo u još jednu dvojbu “koga se smije vezati, a koga nije pametno”, jer “pravila igre” očigledno nisu jednaka za sve u ovom našem društvu.
Nadamo se da u odgovoru nećete koristiti termine kao što su zaštita ljudskih prava i slično jer govorimo o kategorijama osoba kojima su zakonom ograničena i suspendirana određena prava, a istovremeno nepotrebno ugrožavamo policijske službenike, kolege iz Državnog odvjetništva i druge skupine koje bi mogle biti ugrožene “poštivanjem” prava iz navedene skupine.
Na kraju napominjemo da su ovo samo “vrišteća” pitanja iz ovog malog djelokruga poslova kojeg obavljaju policijski službenici te još jednom pozivamo Ministarstvo da se za sva pitanja koja se tiču policijske struke, prilikom izrade novih propisa, uputa o načinu radu i slično obavezno u rješavanje uključe neposredni izvršitelji jer “tko može bolje znati kakve hlače treba nositi policijski službenik na terenu od njega samoga”.
Očekujemo žurno objašnjenje u vezi navedene problematike, obzirom su ovo vrlo bitna pitanja kako za normalan i zakonit rad naše službe, tako i zbog ujednačenosti postupanja i percepcije policijskog rada u javnosti.
Naš dopis možete pogledati na linku